ISTINITA ISPOVIJEST: KADA ME JE POČEO MAZITI DOLE, ZABORAVILA SAM I KAKO SE ZOVEM OD DOBROTE, A ONDA JE UZEO..

Napokon, bili smo zajedno. Godinama sam maštala o njemu. Došao je najzad i taj dan kada sam spustila usne na njegov triceps…

A onda sam ih vidjela u gradu. Mislim, njega i B., moju mrsku šeficu u firmi. Hodali su tako što su se držali za ruke, te bili zapričani i nasmijani van svake pameti. Prošla sam pokraj njih neprimijećeno.

Odmah sam postala neraspoložena. Naravno, razmišljala sam kako on nije svetac. Krivila sam ga zbog njegovog postupka prema B. Nećeš vjerovati, ali sada mi je ona – iako neviđeno mrska – bila draža od njega. To što ju je prevario sa mnom govorilo je sve o njegovom karakteru. Meni nije trebao takav muškarac. Možda sam i mogla preći preko toga da ih nisam vidjela kako se presretno klebere na korzu.

Jer da je imalo mario za grešku koju je počinio, ne bi se toliko kleberio. Bio bi potišten i u strogoj kontemplaciji. Nisam mu mogla oprostiti takvu bezbrižnost. Nisam mu mogla oprostiti toliku hladnokrvnost prema svojim lošim postupcima. Zato, odlučila sam da više nikada ne pomislim na njega.

Vraga! Istu večer me je probudio snažan i razarajući bol u stomaku. Počela sam da povraćam. Shvatim da sam se svojim neposlušnim duhom vezala za tog insana. Da makar nismo spavali zajedno! Jer ja nisam navikla na to da vodim ljubav s nekim muškarcem tek tako. Ako sam već s nekim vodila ljubav, to je značilo da sam odlučila da ga svjesno darujem svojom ljubavlju. A on je bio jedan od dva čovjeka koji su imali čast da to dožive. Jer kad ja darujem, darujem obilno i neškrto. Ne volim nezahvalne ljude.

I znala sam da ga nikada neću izbaciti iz glave. Možeš misliti i da sam slina, i da sam ljigava kao karakter ove priče, i da nemam dovoljno ponosa, niti odlučnosti. Ne moram se ja tebi pravdati zato što sam emotivno krhko žensko.

Sutradan sam bila još uzavrelije glave, pa sam takva, u poludjelom stanju, zaprašila u njegovu ordinaciju. Ne zato što sam željela da opet sa mnom prevari svoju zaručnicu, nego da mu saspem neke nepravde u lice. Naravno, pri tome sam bila sigurna da će mu to značiti kao i jajetova ljuska u kontejneru. Ali, ja ću se osjećati rasterećenije i bolje, što mi je glavni cilj. Počela sam držati do sebe i svojih emocija: niko na ovome svijetu ne zaslužuje da mu na pladnju ponudiš svoje srce, a on ga poždere, podrigne i zahvali na tom desertu.

Čekala sam punih sat vremena dok nije završio s jednim pacijentom, koji je od njega izašao skoro onesviješten. Bio je blijed i teturao je. Dobro, nije sad teturao u toj mjeri da nije mogao uzeti svoj sako i napustiti oridinaciju, što mi je bilo najvažnije. I nije teturao toliko da sam ga ja sad tu trebala uzeti pod mišku i otpratiti kući, ne daj Bože.

Sestra je, također, napustila ordinaciju, zbog čega mi je pala čitava litosfera sa srca. Širila je groznu napetost, ne samo danas, nego je bila sva nekakva ober uštogljena. Imala sam priliku suočiti se sa njim na miru.

Primijetila sam mu na licu trzaj koji mi se svidio. Zaključila sam da mu nije bilo drago.

– Šta ti radiš ovdje? Prepala si me, mislio sam da sam sam – to je bilo prvo što je rekao.– I meni je drago što vidim tebe – sarkastično mu uputim.– Nemoj biti ljuta – rekao je i nabacio osmijeh od kojeg trnu stopala.– Ja sam samo tvoj. Ona je prošlost…

Ali, kada me je razodijenuo i kada me je počeo maziti dole, zaboravila sam svoje ime, da ne govorim o nesređenom računu s njim.

Propala sam u kosmos. Više nisam bila u ovom svijetu, bila sam teleportirana u neku nematerijalnu sferu. Nije bilo granica niti je išta postojalo, osim tog jedinstvenog osjećaja ekstaze. Isprepleli smo se duhovnim poveznicama, koje su omogućile da se stopimo u neku moćnu energiju bez obličja. Ali, čula sam mu srce kako glasno tuče, dok se uvlačio i izvlačio iz mene. Pa me je to podsjetilo na postojanje fizičkih tijela. A od topline koja je vladala oko nas, kože su nam se znojavo lijepile.

S obzirom da je prošlo mnogo dana, u kojim sam neprestano zurila u telefon, shvatim da sam bila u napaćenom stanju. Nije niko zvao osim maminih jaranica što su znale satima razgovarati. Najcrnje od svega je to što su sve mamine jaranice živjele u komšiluku i što im je bilo lakše da zajedno stanu pred zgradu i oči u oči razvezu priču, kao sve normalne mahaluše. Ali, ne. One su se sve urotile da zovu baš kada sam najviše mrzila da zovu.

Nikada se ne bih spustila na taj nivo da opet zaprašim u njegovu ordinaciju. Zato je žena trebala biti slobodna i napasna. Ja nisam bila ni jedno ni drugo…, isključujući onaj ”lapsus”… A B. je i tih dana nosila prsten podjednako kao i onaj dan kada sam je prvi put zgrožena ugledala s njim. Tražila sam u njezinom ponašanju bilo kakvu naznaku neviđanja s njime, međutim, djelovala mi je poprilično veselo. Ružno je kada čovjek shvati o sebi da želi nekom drugom da je tužan. A što se nje tiče, dala bih sigurno petnaest maraka da je vidim tužnu, nevezano i za naše suparništvo. Ne zanima me što ti misliš da sam loš protagonist.

Nazvao je deset dana nakon našeg zadnjeg druženja. Glas mu je bio umiljato hrapav…

Bio je veliki manipulator, a ja jedna očajna žena, zaljubljena u potpuno krivoga muškarca…

pitaj.online

Loading...

Možda te zanima

error: Content is protected !!
/** ko